pretklasika, u glazbi, prijelazno razdoblje prema »klasičnoj« sintezi glazbenoga stila u djelima J. Haydna, W. A. Mozarta i L. v. Beethovena (→ klasicizam); u širem smislu odnosi se na svu glazbu nastalu od 1730-ih do kasnog XVIII. st., tj. do stila »bečke klasike« 1780-ih godina. Tim su razdobljem obuhvaćene skladbe koje nose obilježja galantnoga (npr. Leonardo Vinci, G. B. Pergolesi, J. A. Hasse) i osjećajnoga stila (npr. kod sinova J. S. Bacha, osobito kod C. Ph. E. Bacha), tj. na glazbena djela srednjoeuropske umjetničke glazbe polovice XVIII. st. obilježene raznorodnošću idioma. Katkad se čak može odnositi i na glazbu tzv. malih majstora s kraja XVIII. st.
Tijekom 1730-ih barokni se stil rastače i na različite načine mijenja. Tijek neprekinute barokne melodijske linije artikulira se na manje cjeline, periode i fraze, uz sve izraženiju ulogu harmonijskih funkcija (tonika-dominanta) i napuštanje polifonske strukture. Jednostavnost melodijske linije, pod utjecajem pučke popijevke, obilježena je i simetričnom građom. Temeljna barokna ideja »nauka o osjećajima« (Affektenlehre) doživljava promjene: jedinstvo osjećaja u skladbi moguće je izraziti i na više načina, čime je ostvaren preduvjet za pojavu druge teme.
Galantni i osjećajni stil katkad se dodiruju, a oba označuju odmak od teška i složena baroknoga polifonskoga stila, ili čak njegovu suprotnost. Galantna je glazba, koja se razvijala početkom XVIII. st., pokretljiva, zato je namijenjena manjim komornim sastavima (npr. u djelima F. Couperina, D. Scarlattija, G. F. Telemanna); izražajna je na fin, nježan i dirljiv način, npr. u plesnim stavcima suita, u kojima se skladateljska pravila provode ležernije. Građansko je društvo bilo svjesno aristokratskoga podrijetla galantnoga stila, koji će prema kraju XVIII. st. postati simbolom lažnoga, neprirodnog i praznoga.
Pod pojmom osjećajnoga stila podrazumijeva se kultura osjećajnosti u kojoj umjetnost ima značajnu ulogu: osobita je sposobnost i svrha glazbe da pobudi i profini osjećaje. Francuski i njemački teoretičari glazbe povezuju pojam melodije s antropološkim i socijalno-filozofskim idejama: melodija je zajednička svim ljudima kao neposredni izričaj i prirodni jezik osjećaja, ona je temelj glazbe. U skladu s takvim promišljanjima, polovicom XVIII. st. u glazbi je bio vidljiv izniman prosvjetiteljski potencijal, osobito u čovjekovoj prisnosti s instrumentom (posebice glasovirom, odnosno klavikordom), a time je medij instrumentalne glazbe naglo dobio na važnosti. Osjećajnost kao središnja kategorija u umjetničkim strujanjima europskoga prosvjetiteljstva, u glazbi se u prvom redu odnosi na shvaćanje glazbe i njezinu recepciju. Pripadaju mu poletne skladbe mannheimskih simfoničara s tipičnim manirama u kretanju melodije (Jan Václav i Karel Stamic i dr.), sjevernotalijanskih – milanskih – skladatelja (G. B. Sammartini), te skladbe pripadnika bečke škole (G. M. Monn, G. Ch. Wagenseil, rani Haydn).
U težnjama da se u glazbi izađe iz učenih okvira čvrste barokne forme i strukture, pronađena su različita rješenja: neki su elementi bili preuzeti iz baroka, neki su nanovo bili interpretirani, a neki posve novi, njemu suprotni. Upravo takva raznolikost, rascjepkanost, katkad protuslovnost, temeljna su obilježja pretklasike, a manifestiraju se unutar talijanskoga, francuskog i njemačkog »mješovitoga« stila.
